VIJESTI

O ovogodišnjim naslovima koje nam donosi program 'Venecija u Zagrebu' (od 17. do 21. veljače) piše Diana Nenadić:

Gabriele Salvatores, redatelj oskarovca 'Mediterraneo' (1991), jednog od najpopularnijih talijanskih filmova 1990-ih, prošle je godine realizirao dokumentarni pantalijanski eksperiment. Odaslao je poziv svim Talijanima, ma gdje bili, da mu pošalju što su svojim priručnim kamerama snimili na dan 26. listopada 2013. Izborom amaterskih digitalnih zapisa iz hrpe od 45 tisuća dospjelih snimki nastao je kompilacijski film 'Italy in a Day', kolažni prikaz jednog običnog dana kroz vizure običnih Talijana. Iz gomile kadrova koji kumulativno podupiru stereotip zaigrane, egzotične i pretežito vedre talijanštine, sličnu onoj koju odašilje upravo 'Mediterraneo', povremeno ipak probijaju iskazi pojedinaca koji takvu predodžbu demantiraju realnom i nimalo optimističnom slikom recesijske europske sadašnjosti, kakvu ćemo češće viđati u talijanskom suvremenom fikcionalnom filmu.

Salvatoresova Italija u jednom danu nije samo jedan od rijetkih dokumentarnih filmova u programu manifestacije 'Venecija u Zagrebu', nego vjerojatno i najvedriji izdanak novije talijanske produkcije koju po drugi put predstavlja putujuća mini-Mostra, s nakanom da stranoj publici približi suvremeni talijanski film, ali i općenito nacionalnu kinematografiju koja u svijetu uživa poseban status. Slavna i stara 'dama' kojoj su se nekada posvuda tepali, skupila je i u novom mileniju veliko, ali ne toliko poznato filmsko potomstvo. Dok se ono pokušava otrgnuti sjeni velike prošlosti i mitološkim predodžbama koje je prate, venecijanska Mostra - u svijetu najstariji i Talijanima najvažniji filmski festival, između svjetskih noviteta i atrakcija, pokušava održati na okupu veliku 'obitelj' i zalijevati bogato 'porodično stablo', istodobno vjerujući da se po mlađima svijet (i film) poznaje.

Mladim bi se još mogao smatrati u Italiji poznat i hvaljen redatelj Francesco Munzi (rođen 1969.), autor filma 'Mračne duše' ('Anime nere', 2014.), kojim će biti otvorena zagrebačka Mostra u kinu Europa. A njegova drama o obračunu dviju kalabreških mafijaških obitelji jasno pokazuje koliko su (predindustrijska) prošlost/tradicija i modernost, otjelovljene u likovima trojice posvađane kalabreške braće i njihove djece, danas čvrsto isprepletene u nekim dijelovima Italije gdje još vladaju 'zakoni krvi' te u 'Mračnim dušama' generiraju slojevitu obiteljsku tragediju. Iz sličnog miljea dolazi i plaćenik Mimmo koji, osjetivši tračak ljudske topline u liku sebi slične otpadnice, bezuspješno pokuša promijeniti svoj život u debitantskom filmu Michelea Alhaiquea 'Bez imalo milosti' ('Senza nessuna pietà', 2013). Neo-noirovski registar ovoga filma prisutan je još i više u 'Perezu' (2014.), izvana 'umivenom' krimiću o ambivalentnom odvjetniku Perezu u mafijaškom klinču, u koji je nemoguće ne upisati sve karakterne dvojnosti sicilijanskog inspektora Montalbana iz popularne TV-serije, jer ih obojicu glumi Luca Zingaretti.

Onkraj novih fikcionalnih odraza stereotipne mafijaške Italije, dva filma nalaze drame u pomaknutoj obiteljskoj ili intimnoj sferi. 'Besraman život' ('La vita oscena', 2013.) Renata de Marije, iskusnog redatelja dokumentaraca i reklama, nastao prema istoimenom romanu Alda Novea, pritom se utječe mješavini psihodelije Darrena Aronofskog i pop-estetike Toma Tykvera, kojom ispunjava samotnjačko samotraženje svojega mlađahnog i poetski raspoloženog protagonista nakon smrti njegovih nekonvencionalnih roditelja. 'Hungry Hearts' (2014.) Saverija Costanza, također je adaptacija romana ('Il bambino indaco' Marca Franzoso), a moglo bi se reći da je talijanski više u produkcijskom smislu negoli po svojoj globalno prepoznatljivoj priči. Film prati horor-romansu između talijanske makrobiotičarke (cijenjena mlada glumica Alba Rohrwacher) i Amerikanca (Adam Driver), koji se usred New Yorka sukobljavaju oko odgoja djeteta, a glumačkom paru donio je nagrade Coppe Volpi.

Mostra u Zagrebu dakako pruža i pogled prema prošlosti, prema talijanskoj kulturnoj povijesti. Njezina najudaljenija točka svakako je romantičarski pjesnik i filozof Giacomo Leopardi, čije inhibicije, tjelesne traume, poetske uzlete i boemski život dramatizira kostimirani biografski film 'Izuzetan mladić' ('Un giovane favoloso', 2014.) Marija Martonea. Najbliža povijesna referenca pak živuća je glumačka legenda Sophia Loren u kolažnom dokumentarnom portretu, sastavljenom od filmskih zapisa njezinih javnih nastupa i arhiviranih svjedočanstava onih koji su je najbolje poznavali, poput supruga Carla Pontija i redatelja Vittorija de Sice. Dokumentarac 'Donne nel Mito: Sophia raconta la Loren' režirao je Marco Spagnoli, a može se shvatiti i kao uvod ili pratnja restauriranom talijanskom klasiku 'Poseban dan' ('Una giornata particolare', 1977.) Ettorea Scole, u kojem je Loren glumeći frustriranu domaćicu i majku šestoro djece u fašističkoj Italiji, odigrala jednu od trinaest zajedničkih uloga s Marcelom Mastroianijem, ovdje u ulozi progonjenog radijskog novinara i homoseksualca s kojim doživljava kratkotrajnu romansu. Negdje u sredini, između dviju razmaknutih povijesnih točaka nailazimo i ove godine na jedinstveno kontroverznog Piera Paola Pasolinija jednako kontroverznog američkog redatelja Abela Ferrare, te u tijelu i suzdržanoj gesti Willema Defoea. 'Pasolini' (2014.) rekonstruira posljednji dan života talijanskog pjesnika i redatelja s reputacijom marksista i homoseksualca, zaključno s njegovim nikad razriješenim ubojstvom na plaži, koje je pokrenulo niz teorija i mistifikacija o transgresivnom djelu i životu umjetnika koji bi se teško uklopio u Salvatoreovu 'Italiju u jednom danu'.

Diana Nenadić