Redatelj: Eyal Sivan
Scenarist: Elay Sivan, Rony Brauman
Produkcijska kuća: Memento Production
Montaža: Audry Maurion
Zemlja: Francuska
Godina: 1999.
Trajanje: 128 minuta
Suđenje Adolfu Eichmannu 1962. ostavilo je između ostaloga i preko 500 sati filmskih zapisa. Potaknut knjigom 'Eichmann u Jeruzalemu' Hannah Arendt i njezinim pitanjem o “licu zla”, Eyal Sivan od toga je materijala, iznimno rafiniranim audio i vizualnim intervencijama, čitavo vrijeme vrlo pažljivo zadržavajući dokumentarističku formu, načinio jedan od najkontroverznijih filmova o Holokaustu uopće. Suđenje, prema suvremenim pravnim mjerilima, daleko je od poštenog i nepristranog. Branitelj, bez obzira na bjelodanost, pa čak i obim krivnje, ne brani svojega klijenta. Svjedoci, poput članova kakve srednjoškolske glumačke družine, bivaju monitorirani, ispravljani i upućivani u smjeru koji je, bez sumnje, zacrtan još prije početka Eichmannova hvatanja.
Najzanimljivije – ili najstrašnije – od svega jest da se i sam Eichmann savršeno uklapa u čitavu predstavu. Pretvara se u dio velike prostorno-vremensko-socijalne mizanscene prema unaprijed brižljivo sročenom scenariju. Mirnoća kojom primjerice izračunava koliko ljudi odlazi u plinsku komoru, kao i poslušnost uvježbana činovnika pri odgovaranju na pitanja tužitelja, pokazuju slijepu poslušnost (ako ne i vjeru) u vladajući poredak, u institucije vlasti čije je pravosuđe ključan dio. Zato i on izgleda normalan, “običan” – što je bila i ostala glavna zamjerka filmu.
Ali upravo zbog toga i jest kriv. Ne zato što je po prirodi zao, pa čak ne niti (samo) zbog toga što je u većoj ili manjoj mjeri suodgovoran za slanje ljudi u koncentracijske logore. Kriv je jer je bio poslušan, jer je pretpostavio poslušnost sustavu svemu ostalome. Pravda je na kraju zadovoljena, iako ostavlja gledatelja da se makar na trenutak zapita tko (ili što) je “specijalist” i na koga (ili što) se naslov odnosi. Što i jest cilj. Jer, kako je i sam Sivan u brojnim istupima naglasio, “ako Holokaust opravdava diskriminaciju, imamo problem.” Holokaust bi trebao biti znak da radikalni nacionalizam (ili bilo koji oblik ekstremnog fundamentalizma) donosi mržnju i vrlo realan potencijal uništenja, a kolektivna poslušnost nužno vodi u propast. Čak i kada je vođena “dobrim” i pravednim namjerama.
* Film se prikazuje u prisustvu redatelja, s kojime ćemo razgovarati nakon projekcije.
