Redatelj: Albert Serra
Produkcijska kuća: Andergraun Films, Rosa Filmes
Glumci: Lluís Serrat
Zemlja: Španjolska, Portugal
Godina: 2018.
Trajanje: 61'
Još jedna Serrina forenzičarska dokumentacija Kralja Sunca na izdisaju, ovoga puta u vidu snimke performansa koji je izveden tijekom sedam dana 2017. godine u lisabonskoj galeriji Graça Brandão. Roi soleil je refleksija na nestabilnost vizualne izražajnosti glumčeva lica i duboku misteriju koja leži iza svake istinske reprezentacije. Tri ključne dimenzije umirućeg tijela – privatna osoba, glumac (tašta osoba koja je svjesna da je se snima) i umjetnički lik, isprepliću se i stapaju uz senzualnost i nevinost, stvarajući zahtjevan, istovremeno narativan i konceptualan uradak. Fascinantan hibrid performansa, video-instalacije i filma postavlja fizički i psihološki izazov izuzetne kompleksnosti – dokument performansa iznova se rekreira kroz fantaziju i ushit koji unosi filmski medij.
Luj XIV. svakako nije pridošlica u filmografiji Alberta Serre. Riječ je o junaku njegova posljednjeg djela Smrt Luja XIV. (2016.). Kralj Sunce ima svojeg blizanca, iako se u ovoj igri razlika ispostavlja da ih zapravo ima podosta. Umjesto Jean-Pierrea Léauda, Serra ovaj put angažira neprofesionalnog glumca Lluísa Serrata s kojim je radio na svojim prethodnim filmovima (Sancho u kihotovskoj gesti Viteška čast, Pompeu u Priči o mojoj smrti). Potpuno drugačija tjelesna težina, ondje u skupljanju, ovdje u širenju. Potpuno drugačija ekspresija lica: ondje u komunikaciji sa začuđenim dječjim pogledom, ovdje singularna pretilost, u istezanju bez ikakva rješenja za svoju korpulentnost. Ovdje suverenost koja stalno biva ponovno izumljena, a ondje kraljevstvo nevinosti koje nejasno dotiče ljudska glupost. Što se tiče rekvizita: ako je priči iz prve verzije bio potreban Versailles ili replika istog, druga verzija reducira palaču na blistavu aureolu. Doduše, ovaj put zarobljeni smo između golih zidova, koji su okrečeni ružičastim premazom (boja sumraka?) pod neonskim svjetlima smještenim na stropu. Ovaj kralj dugo je vremena prepušten samome sebi, jecajući na podu, usred trbobolje koja je istovremeno ozbiljna i komična, imajući na raspolaganju svega nekoliko drangulija. Zatim vidimo kako na scenu nastupaju spektatori u parkama, kako bi bolje vidjeli buncanja Njegova Veličanstva, njegovu periku i raskošnu odjeću. Što je zapravo u pitanju: snimka performansa? Ako je umjetnička galerija ta koja daje okvir „akciji“, ovdje je ipak u pitanju kalkulacija, rezanje, montaža; ukratko: film, o tome nema sumnje. Film koji sumira Serrine temeljne preokupacije, trenutno prepoznatljive poznavateljima njegova opusa: aristokracija u svojoj grandioznosti, tuposti i agoniji; sukob između reprezentacije moći i snage umjetnosti. Negdje između uzvišenog i grotesknog, između poruge i podrugljivaca, između Buñuela i Dalija, kraljevska figura upućuje se u potragu za svojom posmrtnom maskom.
NAKON PROJEKCIJE SLIJEDI RAZGOVOR S REDATELJEM ALBERTOM SERROM.
FID Marseille 2018. - Grand Prix u međunarodnoj konkurenciji
Albert Serra španjolski je redatelj i scenarist (Banyoles, Girona, Katalonija, Španjolska, 1975.). Diplomirao je španjolski jezik i komparativnu književnost na sveučilištu u Barceloni, a odslušao i kolegij iz povijesti umjetnosti. Snimio je dugometražne igrane filmove Crespià (2003.), Viteška čast (Honor de cavallería, 2006.) i Pjev ptica (El cant dels ocells, 2008.) koji je na Splitskom filmskom festivalu 2008. godine dobio glavnu nagradu u kategoriji dugometražnog filma. Film 'Priča o mojoj smrti' osvojio je Zlatnog leoparda za najbolji film na filmskom festivalu u Locarnu, dok je 'Smrt Luja XIV.' osvojila prestižnu nagradu Jean Vigo. Osim rada na filmu, bavi se i pisanjem i produkcijom kazališnih komada, te umjetničkih instalacija.
Filmske mutacije: festival nevidljivog filma XII - Ulaz na sve projekcije je besplatan.
