EN HR
  • One Take in Space

    Sinopsis

    U sklopu programa ONE TAKE IN SPACE prikazuju se sljedeći filmovi francuske autorice Muriel Montini:

    BUDUĆA PROŠLOST

    NOĆ, ZVIJEZDE

    KRALJIICA SRCA

    PRIJE ILI KASNIJE SVI ĆEMO OTPUTOVATI U ITALIJU

    U internetskim biografijama Muriel Montini o toj francuskoj umjetnici moguće je naći samo dva podatka: studirala je film i živi u Parizu. Samozatajna Muriel, čiji filmovi dvadesetak godina obilaze ugledne galerije i kina diljem svijeta, ništa drugo ne otkriva o sebi, jer sve što želi reći nalazi se u njezinim videozapisima. Reklo bi se na prvi pogled da ni to nije tako mnogo, jer osim očiglednog zaobilaženja montažnog reza, njima prevladavaju jedna tema ̶̶ intima, i jedan osjećaj – samoća.

    „Kada sam imala sedam godina, htjela sam napisati priču o drvu izgubljenom u šumi“, pripovijeda tako ženski glas u Budućoj prošlosti (Future anterior, 2007), svojevrsnom autoportretu autorice, koji se kao jeka probija iz mraka kroz zrnati raster slike i klapanje atonalne glazbe. Dok se rečenica ponavlja, a žensko lice okrupnjavajući u nizu stop-fotografija dobiva prepoznatljivije crte, teško je ne prihvatiti sugestiju filma kako je „izgubljeno drvo“ naraslo i sada je tu pred nama; prošlost kao da je uistinu dobila svoj „odrasli“ odraz u budućnosti.

    Desetak godina poslije, Montini još jednom, i opet dokazujući da je manje uvijek više, postavlja zrcalo u jednom kadru u Kraljici srca (2018), no ovaj put između sebe i zaštitničke muze „pjesnika samoće“ Leonarda Cohena. Pojavljujući se u valovima uz sliku koja mijenja brzine u talijanskoj izvedbi Fabrizija De Andrèa, Cohenova Suzanne u majčinski pogled autorice, fiksiran na dvoje njezine djece, upisuje značenja koja ne pripadaju samo jednom trenutku njihove nijeme komunikacije u šumarku uz rijeku, provocirane prisutnošću kamere.

    U sljedećem filmu Noć, zvijezde Montini će se pronaći u rečenicama austrijske spisateljice Ingeborg Bachmann, kako bi neobičnim kontrapunktom slike – noćne gradske vedute i ženskog voice-overa, prilično bezličan život prožela čeznutljivom i poetičnom smrću. I najduži njezin film Prije ili kasnije svi ćemo otputovati u Italiju (2010) sličnim dijalogom svjetova u jednom kadru ̶ onog stvarnog (fizičkog) i onog fikcionalnog (romansiranog filmom), deklarira sumnju autorice u mogućnost intimnog ispunjenja onkraj samoće. Toj sublimacijskoj zadaći poslužila je i zvučna pista posuđena iz Rossellinijeva Putovanja u Italiju (Viaggio in Italia, 1954), dodana dugim vožnjama kamere po crti dodira zemaljskih „predmeta“ i oblačnog nebosklona, sugerirajući dijalogom dvoje otuđenih supružnika – Georga Sandersa i Ingrid Bergman, ono što se „prije ili kasnije“ treba dogoditi svima. U ovom i drugim filmovima Muriel Montini dogodio se i rossellinijevski sraz kretanja i mirovanja, koji njezinim kontemplativnim putovanjima u jednom kadru daje poseban ritam i mekoću.

    Životopis redatelja

    Francuska filmašica Muriel Montini svoje radove potpisuje kao kompletna autorica, a riječ je o umjetnici koja je pohađala studij filma. Živi i radi u Parizu, dok u području sedme umjetnosti kontinuirano stvara od 2000. godine. Tijekom protekla nepuna dva desetljeća filmovi su joj prikazivani na mnogobrojnim prestižnim festivalima u svijetu (Hamburg International Short Film Festival, FID de Marseille, Rencontres Paris–Berlin, European Media Art Festival Osnabrueck, Festival de films underground de Montréal, Anthology Film Archives New York…) te u okviru niza samostalnih i skupnih izložbi u cijenjenim ustanovama diljem svijeta, od Musée du Jeu de Paume u Parizu i BROKEN HILL REGIONAL ART GALLERY u Australiji, preko Anthology Film Archives u New Yorku i Galeria Interdyscyplinarna MCK u Poljskoj do ImagesPassages u Annecyju i Gallery WELTRAUM u sklopu Underdox Festivala u Münchenu. Među nagradama koje je osvojila izdvaja se 3ème prix vidéo expérimentale na 8. Strange Screen Festivalu u Solunu 2009. Trenutačno, kao i uvijek, radi na više različitih i umjetnički međusobno raznorodnih projekata.

Izdvojeno