Da su nacionalni identiteti država koje su se osamostalile po raspadu Jugoslavije neobično krhki, jasno je svakome tko ima ikakva doticaja s ovim prostorima, a posebno njegovim građanima. Također temelj tih identiteta u prvom redu čine jasne distinkcije prema najbližim susjedima i vlastitim sugrađanima koji pripadaju ‘onoj drugoj’ južnoslavenskom naciji. Situacija je ponekad u tolikoj mjeri šizofrena, da se praktično jedini identitet svih tih nacionalnih zajednica iskazuje isključivo kroz negaciju. Kako je praktično riječ o istom narodu, koji se razlikuje isključivo po vjerskoj opredijeljenosti, a govori istim jezikom, nacionalistička politika prema jeziku od strane najviših akademskih institucija i profesionalne javnosti napravila je sve da južnoslavenske narode trajno udalji u jezičnom smislu. Budući da se takvo što logično ispostavilo kao nemoguće, skoro tri puna desetljeća svjedočimo nasilju nad jezikom i njegovoj izravnoj instrumentalizaciji koja za ključnu posljedicu ima nasilnu segregaciju djece u nacionalno miješanim sredinama i razvoj ozbiljne autocenzure kod izvornih govornika. O svemu tome pokušalo se razgovarati na nekoliko tribina održanih u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, koje su nakon dugog usuglašavanja i odbacivanja prvog prijedloga, uspjele iznjedriti deklaraciju o zajedničkom jeziku. Burna reakcija koja je potom uslijedila, praktično u sve četiri države istog jezika, s posebnim naglaskom na Hrvatsku, zapravo je potvrdila sve navode iz same deklaracije i ukazala na potrebu njezina donošenja. Na panelu ćemo stoga razgovarati o državnom odnosu prema jeziku, njegovoj politizacije i pitanju radi li se doista o jednom jeziku ili o više njih.
U okruglom stolu sudjeluju: Tomislav Longinović, Viktor Ivančić, Snježana Kordić, Boris Buden i Mate Kapović; a moderira Dragan Markovina.
