Trajanje: 73'
O PANAMA, James Benning & Burt Barr, 1985., 28'
“O Panama. Možda ću se sutra osjećati bolje i otići do rijeke i plivati, iznad slapova gdje je voda čista. Sada je oblak bio crven. Ulovilo ga je izlazeće sunce na hladnom i praznom nebu. Bila je to sirova boja, jeftina crvena kao iz stripa. I njegov oblik: bio je dug i tanak i brzo se kretao na ravnini plohe, ravnoj poput papira. Bilo je pet ujutro, prvoga tjedna siječnja, 1982. Bilo je sedam stupnjeva i u kući nije bilo hrane.” (B. Barr)
Umjetnička suradnja jednog od najustrajnijih predstavnika avangardističke struje strukturalnog filma Jamesa Benninga i vizualnog umjetnika Burta Barra, prema simptomima Burtove kratke priče Crveni oblak, zrcali postvijetnamski sindrom i slutnju bolesti koja je u to vrijeme u njujorškoj umjetničkoj zajednici proglašena epidemijom, a New York Times je tijekom prva tri mjeseca o tome pisao samo sedam puta.
O Panama je snimana tijekom Benningovih priprema za Samoubojstvo krajolika (1986.) s kojim dijeli niz vizualnih, strukturnih i izvedbenih elemenata, od rada s bojom i zvukom koji dolazi iz negativnog prostora kadra do specifičnih benningovskih naglih rezova i montaže atrakcija za izmještanja slike i zvuka. Ovaj filmski diptih povezuju i dvojica izvođača slavne njujorške eksperimentalne post-dramske skupine The Wooster Group, u Samoubojstvu krajolika Benning je radio jedan od re-enactmenta priznanja zločina s Elianom Sackerom, a u ovom filmu slutnju Crvenog oblaka utjelovljuje jedan od osnivača skupine Willem Dafoe woosterovskim pristupom izvedbenim materijalima.
“Projekt, Crveni oblak, snimio je James Benning. Tekst i snimanje bili su vrlo odvojeni. Pročitao sam kratku priču, a zatim sam s Burtom i Jimom snimio neke stvari. Te stvari nisu ilustrirale tekst, tekle su paralelno, a za mene je priča o Crvenom oblaku poslužila kao slobodni podtekst - poput prljavih šala koje struje vašim umom dok perete suđe. Bio sam u velikoj mjeri predmet portreta – oni su izgradili svijet, a ja sam samo boravio u tom svijetu. Snimano je uglavnom u Jimovu potkrovlju i sjećam se da sam tijekom nekih kadrova zaspao. Bio sam glina u njihovim rukama.” (W. Dafoe)
U ovom programu, O Panamu, koju bismo mogli nazvati Benningovom Rose Hobart, pogledat ćemo u paru s njegovom “instalacijom za kino” L. Cohen kako bismo promatrali mutaciju prema žudnji da se totalitet iskustva oblikuje tako da u njemu “ne bude puno više od običnoga”. Međutim, to Benningovo obično uvijek je spektakularno.
L. COHEN, James Benning, 2017., 45'
Probudio sam se rano u ponedjeljak ujutro. Odvezao sam se na makadam i iskrcao opremu; Bio sam sretan što tamo nisam našao nikoga. Bilo je to prije osam ujutro pa sam morao čekati. Iznenadio sam se da se u zraku zadržala izmaglica uzrokovana šumskim požarima na jugu. Bilo je malo ili nimalo vjetra, tako da je tamo samo visio dim. I danas su tri zrakoplova stalno kružila. Ni ovi zvuci nisu bili tu dan ranije. Kasnije sam saznao da je jedan od zrakoplova iskrcavao padobrance u tami totaliteta. Dim i zrakoplovi su dobit slučajnosti.
U 9:30 postavio sam kameru i zvučnu opremu. Odredio sam kadar i postavio razine zvuka. Onda sam opet čekao. Djelomična pomrčina počela je već u 9:06:43. Totalitet bi trebao početi u 10:19:36 i trajati dvije minute i dvije sekunde. Uključio sam snimač zvuka i kameru u 9:50 sati, otprilike 30 minuta prije totaliteta. Svjetlo se već malo promijenilo otkada sam došao.
Prvi dokaz o Mjesečevoj sjeni pojavio se na zapadu. Planina Jefferson je pocrnjela i nestala. Dvadeset i pet sekundi kasnije sjena mi je prišla i za 10 sekundi postalo je mračno. Totalitet je stigao.
Pogledao sam prema Suncu. Nebo je bilo tamno, ali ne crno, vidjelo se nekoliko zvijezda. Mjesec je gotovo prekrio Sunce, osim Sunčeve korone koja je sjala na rubu Mjeseca. Sam Mjesec bio je vrlo mračan, poput negativnog prostora, crne rupe, kao da bih mogao kroz njega provući šaku.
Sunce je 400 puta veće od Mjeseca, ali je i 400 puta udaljenije, zato se sa Zemlje čini da su oni, Sunce i Mjesec, jednake veličine. To je slučajnost koja omogućuje potpunu pomrčinu. Na početku i na kraju totaliteta čuo sam brujanje gomile koja se okupila na aerodromu. Ja sam bio tih. Bio sam zapanjen. Krave su mukale neposredno prije početka, ptice su prestale pjevati, cvrčci su cvrčali, lagani vjetar je počeo puhati, a temperatura je pala. Ali za mene, radilo se o vremenu. Noć je došla za 10 sekundi, trajala 2 minute i vratio se dan. Došlo je i otišlo kao da se nije ni dogodilo.
Primijetio sam da se izmaglica od požara smanjila, očišćena vjetrom koji je donijela tama i pad temperature. Tada je proletjela sjena koja je izgledala kao velika prapovijesna ptica. Ali, ja je tada nisam vidio. Tek kada sam kasnije pregledavao snimku, shvatio sam da mi je padobranac prošao iznad glave. On ili ona su se spustili na zemlju dok je Mjesečeva sjena jurila.
Nastavio sam snimati do 10:50, oko 30 minuta nakon prolaska totaliteta. Razmišljao sam o vremenu i kako sam možda iskusio nešto bezvremeno, ili možda metaforu kratkoće života. To me rastužilo. A onda sam pomislio na Leonarda Cohena koji je prije devet mjeseci umro. Oduvijek sam se divio njegovu duhu.
(James Benning, dio teksta Totality, Trafic N° 107, jesen 2018.)
Filmske mutacije: festival nevidljivog filma XII - Ulaz na sve projekcije je besplatan.
